[četvrti] dan hrvatskog performancea - uvodnik

Performans kao medij svoj je legitimitet u umjetničkom smislu stekao sedamdesetih godina kada je, u razdoblju dominacije Fluxusa, ideja (a ne umjetnički objekt) postala najvažniji aspekt umjetničkog djela. U Hrvatskoj se performans istovremeno intenzivnije javlja, a umjetnici koji ga iniciraju i danas se njime više ili manje bave. Unatoč umjetničkoj praksi koju su popratile i institucije, automatski razvijajući okružje (performans festivali, edukacija na umjetničkim školama i slično) u nas je ta praksa i dalje marginalizirana i neshvaćena i to prvenstveno u umjetničkom miljeu. Tome najbolje svjedoči lokalni varaždinski list koji, pokušavajući za "široke mase" definirati performans, naziva ga "norčijanjem" divljih umjetnika. No unatoč nerazumijevanju sredine, upravo se u Varaždinu posljednjih četiri godine razvija platforma koja potiče tu vrstu umjetničkog djelovanja. U organizaciji varaždinskog Hrvatskog društva likovnih umjetnosti nastala je ozbiljno organizirana ma-nifestacija "Dan hrvatskog performansa". Činjenica da se dan performansa ne odvija u Zagrebu (kao sve ostalo) nije uopće loša, jer je taj pitoreskan grad napravljen baš po mjeri čovjeka sa golemom pješačkom zonom i na svakom uglu vidljivom umjetničkom tradicijom, a te činjenice umjetnici obilato koriste. Tako su i ove godine, od desetak umjetnika koji su izveli svoje performanse, četvoro odlučili nastupiti u gradu na otvo-renom, koristeći baroknu scenografiju. Vlatko Vincek, kojeg već možemo nazvati doajenom performansa, nastupio je na Trgu Miljenka Stančića. Vincek, koji je poznat po upotrebi materijala poput životinjskih utroba, ni ovaj puta nije od toga odustao, ali se u nekoj mjeri prilagodio ambijentu, pa je u životinjska crijeva umotao ostatke kamene ploče s latinskim natpisom.
U gradu je nastupio i varaždinski umjetnik Alen Novoselec, koji je izveo performans koji bi se mogao svrstati u kategoriju "Painting bodies" kako je definiraju Amelia Jones i Tracy Warr. Naime Novoselec je upotrijebio vlastito tijelo u tradiciji Jacksona Pollocka i Yvesa Kleina - kao sredstvo slikanja. Nakon valjanja u tekućem blatu on je svoje tijelo otisnuo na slikarsko platno. Zahvaljujući dobroj organizaciji varaždinskog HDLU-a sva su mjesta u gradu dostupna za umjetnike. Tako su se performansi održavali na mjestima poput urbanih locusa preko manjih nezavisnih prostora kao što je KULT, pa sve do glavne dvorane HNK-a. Tamo je naime svoj performans izvela Vlasta Delimar, umjetnica bogatog performerskog opusa. Ona se dosljedno tematici koju je i do sada propitivala, pozabavila tijelom i seksualnošću. Performans je, kao i nekoliko prethodnih, izvela sa svojim umjetničkim partnerom Milanom Božićem. Negdje na razmeđi između ritualnog performansa i hibridne teatarske dvočinke, u ovom djelu Vlasta je dotakla temu autoerotike i impotencije/frigidnosti kontrastirajući pri tom emotivni registar koji proizlazi iz osobnih tijela izvođača sa znanstvenim diskursom na temu. Zanimljivo je da su posjetitelji ocijenili performans edukativnim. Dva vrlo zanimljiva rada slična po duhovnom, meditativnom raspoloženju izvele su Kata Mijatović i Božena Končić Badu-rina. Kata Mijatović pokušala je dočarati čarobnu atmosferu sna u performansu "Željkov san", a to je postigla na "tehnokratski" način. Naime putem video projekcije udvostručila je svoj lik koji je ispisivao sadržaj sna vodom na bijeli zid. Za razliku od Kate Mijatović koja je iskusna performerica, Božena Končić Badurina izvela je svoj prvi performans - disanja. U ovom iznimno fotogeničnom performansu, putem pojačala i zvučnika, umjetnica je usmjerila pozornost gledatelja na disanje, izazvavši asocijaciju na istočnjačke duhovne discipline. Performans Ivana Meseka pripada kategoriji performansa identiteta. Tijelo, koje je najčešće u centralnoj ulozi, pokriveno je (zaštićeno) fotografijama na kojima se nalaze upravo dijelovi tijela koji su pokriveni. Kao u poznatoj Lacanovoj teoriji o zrcal-noj fazi života djeteta, i ovdje je identitet shvaćen kao raz-lomljen i sastavljen je u cjelinu koja ne odgovara posve istini svojim vizualnim aspektom, ali joj odgovara u unutrašnjem doživljaju. No ozbiljna tema identiteta, u radu tog performera, isprepletena je s humorom. Umjetnici performansa se humora najčešće odriču (ne samo u nas) jer postoje dvije gotovo sigur-ne zamke. Jedna je da performans neće biti dovoljno smiješan (neuspio performans), a druga je upravo suprotna - da će biti dovoljno smiješan. Naime u tom slučaju se tumači kao stand up komedija. Mesek je uspostavio ironijsku distancu spram sebe pjevajući song iz crtanog filma "Djeco Ivica se zovem" i u tom je smislu najbolje odgovorio na temu dana performansa - MIRRORING (CONFESSIONS), te je ujedno i zabavio publiku. Performans je na varaždinskom danu shvaćen u najširem mogućem smislu što pokazuje raznolikost djela. Nastup Alena Zanjka: "Body Light", koji smo imali priliku vidjeti u Zagrebu na 27. salonu mladih, poetični je plesni performans sa izuzetno snažnom ulogom svjetla isprepletenog s pokretom. Željka Gradski Galić kolektivno je proglašena najvećom radnicom među performerima. Ona je naime čitav dan provela fotografirajući zanimljive ljude i događaje po Varaždinu, da bi navečer pokazala svoju seriju fotografija. Unatoč tome što je sama umjetnica light motiv fotografija, taj medijski hibridni rad bi se tek uvjetno mogao nazvati performativnim. Intimizam Dana hrvatskog performansa gdje se umjetnici i publika dobro poznaju pohvalna je karakteristika što se tiče druželjubive atmo-sfere. No, dan perfomansa zaslužuje ambiciozniji pristup, veći budžet i profesionalnu organizaciju, kako bi opstao i postao značajan projekt.

Olga Majcen